Di je sad moji’ osamnaest

Poezija Vanje Škrobice osvaja nas već na prvi pogled svojom jednostavnošću, iskrenošću i ljepotom. Otvara nam dušu i pred nas rasprostire svoj najintimniji svijet, svoje emocije i svoje životno iskustvo, ponekad puno nade, ali najčešće je to iskustvo gubitka voljene osobe. Tematika koja dominira ovim pjesmama prvenstveno je ljubav. I kroz nju nam autorica otkriva svoje emocije bilo da govori o ljubavi prema muškarcu, životu ili njenim dragima… prijatelju, ocu, majci, rodnom kraju…

Iako su u zbirci osjećaji prolaznosti i tuge niti vodilje, autorica se ne predaje već se nastavlja boriti sa svim životnim nedaćama i nepravdama, ne posustaje. Snagu nalazi u sjećanju na rodni kraj, more, čiovski ambijent i svoje drage. Mirisi i boje mediterana žive su slike kojima hrani svoj svijet svagdašnji ...

U zbirci i sami duboko ulazimo u autoričinu estetičnost, ontološku liričnost i poetičnost njezina svijeta. I mi s njom zdušno ćutimo eterične mirise mediteranskog podneblja, dodirujemo svoje prošle (propale) ljubavi, beremo filozofsko - životne plodove kojima su nas podučili…

Kao pjesnikinja mjesta svog djetinjstva, obnavlja motive iz života ljudi na otoku, slike starih kamenih kuća, kala, štrada, otočkih pejzaža… Kako starimo, tako raste potreba za vraćanjem u mladost i težnja da sve otrgnemo zaboravu.  Pisana čakavicom ova je zbirka značajan doprinos hrvatskom čakavskom izričaju u kojoj se miješaju dva lokalna govora, onaj splitski i onaj slatinski (Slatine, mjesto na otoku Čiovu)…